O Daliboru

Dalibor Damić rođen je 1943. u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu, a po završetku gimnazije upisao je studij fizike i kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Zaposlio se i radio u “Industrogradnji“ kao samostalni referent za marketing i odnose s javnošću.

Bavio se kreativnim radom, dizajnom i reklamom profesionalno, kao i scenografijom za film. Surađivao je i objavljivao kroz “Vjesnik“ i “OZEHA“. Nakon umirovljenja intenzivnije se bavi slikanjem, te povremeno sudjeluje na umjetničkim kolonijama. Od 2019. godine član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU).

Uz temeljne tehnike, ulje na platnu i akvarel, koristi akril te se recentnije bavi kombiniranima tehnikama. Pokazuje interes za konceptualnu i modernu umjetnost. Izlagao je u zemlji i inozemstvu na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi. Samostalnom izložbom “Retrospektiva“, 2013. godine, predstavio je presjek djela i postignuća ostvarenih u više od 25 godina slikarskoga rada.

Opus

Rani počeci Daliborovog slikarskog izražaja vežu se uz klasičnu tehniku ulja na platnu. U kasnijoj fazi, sukladno izraženim modernim stremljenjima, do izražaja dolazi kombinirana tehnika ulja, akrila, strukturalnih reljefa i drugog. Izražaj u akvarelu također je doživio transformaciju od inicijalne klasično građene strukture prema aktualnoj tehnici "mokro na mokro".

Prema slobodnoj autorskoj procjeni ostvareni opus broji oko 150 ulja na platnu te više od tri stotine akvarela. Djela se uglavnom nalaze u privatnim zbirkama poznanika i prijatelja u Hrvatskoj te manjim dijelom u inozemstvu, ponajviše u Italiji i Švicarskoj.


Slovo kritike

Iz pera likovnog kritičara prof. Stanka Špoljarića ...

Slikarski put Dalibora Damića primjer je slikarskog entuzijazma s opusom koji nije nastao na potki akademskog slikarskog obrazovanja. Možda nedostatak, a možda i prednost. Trnovitije, no vjerojatno iskrenije. Njegov neosporni talent pritajio se u datostima realizirane profesije (kod koje su dosta često postojali i dodiri s fenomenom likovnog) pa je ono svakodnevno druženje sa slikom potisnulo u drugi plan. No nikada u mjeri da je potreba i htijenje za kreativnom umjetničkom preobrazbom doživljaja svijeta, ili same činjeničnosti slike, bila zatomnjena.

U uprisutnjenosti slikarskog kontinuiteta, Dalibor je i u mijenama slikarskog izraza uspio postići i zadržati karakter slike kod koje dominira interes za strukturu slikarske površine. Neovisno o motivu ili slojevitosti sadržanog sloja slike (koji dosiže i pitanja egzistencijalnog), Damić posebnu pažnju daje njezinoj strukturi, dinamičnosti površine, vitalitetu plohe potencirane reljefnošću plohe. Bogatom epidermom (bliskoj teksturi enformelnog slikarstva), reljefnošću namaza, mogućim taktilitetom plohe Dalibor prodire do stanja rasta i nestajanja, obnavljanja putenosti objektivnog, primjenjujući stilistiku ekspresionističkog naboja. Put ka slikarstvu nepredmetnog je otvoren, premda i u djelima apstraktne konotacije asocijativnost na motiv je sačuvana. Primjerice u fragmentima glazbala, s plohama sugerirane istovjetnosti originalnog materijala. Iskustva osobnog i univerzalnog utkana su u pulsiranje plohe, u energiju slikarskog zbivanja od Damić opredmećenih u silnicama slobodnih mrljolikih udara, vrtložnim nakupinama boje kao početka i kraja događanja odabrane motivike i u relativnoj pravilnosti vijugavih zadebljanja plohe i boje kao inačica životnog bujanja. Damić osjetljivošću za boju, bolje rečeno za ton, nalazi u svakom svom ostvarenju puninu kromatske zvučnosti kojom i mala nijansa prerasta u koloristički potres. U izletu ka naglašenijoj figurativnosti Damić prividnu doslovnost uzdiže ka metaforičnom, dajući običnosti prizvuk simboličnog. Situacija vidljivih u prikazima životinja, ali i dijalogu formi različite likovne senzualnosti.

Zanimljiv segment Damićevog opusa pripada akvarelima. Objektivne suprotnosti zasićenosti vidljive kod slika na platnu. Na neki način ta konstatacija je točna, jer postoji niz prozračnih Damićevih radova u tehnici boje i vode, krajolika i veduta lirske konotacije, poetizacije motiva interpretiranih treptajem oblika. No i u ovoj tehnici Damiću su bliža stanja pune ispunjenosti plohe, sfumatornosti, uraslosti zatamnjenih oblika, raslinja i zdanja u prostore izjednačavanja svih jedinki prizora. S atmosferom u kojoj trag vedrine prelazi do slutnje tjeskobnog. Ali i obrnuto.

Dalibor Damić bez sumnje slikar je stvaralačke zrelosti. U umjetničkom smislu odgovoran prema sebi i prema slici. Pa su i rezultati dojmljivi. U znatnom vremenskom rasponu nastanka slika uočavaju se razumljivo razlike, ali u svojoj osnovi svodive na jedno – interes za teksturu slikarskog polja. Neovisno radi li se o figurativnim ili apstraktnim kompozicijama.